Prolazi vrijeme al’ to mu je manir…

Sjećam se svojih davnih pokušaja da “otkupim” blogger.ba. Kontaktirao vlasnika domene, raspitivao se o cijeni… Htio sam sve malo srediti ali očito volja nije bila prevelika.

Lijepo su uradili ovo sa redizajnom. 97,43% je super, još nekoliko stvarčica i biće ok.

Ali nisam sjedio skrštenih ruku i podvijenog repa; redizajnirao sam sebe… i to je mnogo bolja investicija nego da sam ulagao u blogger. Neki to zovu odrastanje ali ja znam da mnogi narastu ali ne odrastu; potrebno je ulaganje. Nije dovoljno prepustiti se.

Nisam nikada imao ribicu. Nisam ni želio, naravno. Ribica mi ne predstavlja ništa u životu. Ovo pišem da ispunim post i da vas navedem na pogrešan put jer ne želim da znate išta o meni.

Dakle, ribice… pišite mi, šaljite slike. Zapratite za još životinja…

Waves

Pitaju me zašto ne govorim previše o sebi, šta mi se dešava, šta ima novo…

Pa… kažeš nekome bliskom nešto o sebi i zamoliš da se ne širi. On ima sebi bliskog i ispriča mu isto sa napomenom “nemoj Bgt nikome spominjati…”
Naravno, taj neće nikome spominjati osim ljudima za koje zna da neće dalje širiti.
Ti ljudi će, nadalje, samo najbližima reći, u povjerenju, uz uvodnu rečenicu “Između nas,…”

U konačnici, informaciju svi saznaju samo na brži ili sporiji način. Manir informacije je da se širi.

Ako nikome ništa ne kažeš, to nikada neće biti informacija i ostaće u domenu tvog mozga te ti dati osjećaj kontrole i upravljanja nad tvojim životom.
Bar prividno, ako ništa.

Read only

Jedan duži period sam Read only bloger. To mi nekako godi jer, iskreno, nikad ni nisam imao nešto posebno da napišem; pretežno su to bile besmislene stvari koje napišem tek onako. Nisam ja previše od tog posla ali, eto, volim da se petljam u sve.
No zato puno pročitam šta drugi pišu i, kao što svi radite, pokušavam da napravim analizu ličnosti koja se krije iza nicka a sebe „otkriva“ kroz pisanje. Naravno, ostavljam mnogo prostora za grešku jer, znam po sebi, koliko ne ličim na ono što ovdje pišem.

Međutim, ako se dobro traži, može se, čak i kod onih koji se trude da prikriju, pronaći par postova koji nisu ‘hladni'… nekako, svima dosadi biti skriven. Kroz te postove otkrijem šta kome predstavlja blog; šta ko traži ovdje i na koji način želi da bude viđen. Nerijetko naiđem na nekoga novog i pročitam na desetine postova u rikverc; vidim kako se osoba „razvija“, kako želi nešto postići… blog zbog toga i jeste mjesto gdje možemo biti nešto drugo ali malo ko to umije; posustane se, poklekne se te se, nerijetko, pokaže pravo lice.
Svi će, na kraju, ipak reći da oni nisu to što pišu… da su oni nešto skroz drugo. To je valjda neka unutrašnja želja da se bude mističan i ne suviše otkriven, unikatan… Počevši od mene. Možda sam ja baš ovo što pišem ali iz pomenutih razloga ne dopuštam sebi da to priznam. Ne znam…

Sve u svemu, počeo sam da gubim poentu posta… htio sam reći da volim, iz fragmenata zvanih postovi, sklapati vašu ličnost, nizati dio po dio, otkrivati razloge i naum svakog posta.

Očigledno je, ako ništa, da nisam normalan.

Psycho

Jedan mi poznanik završio na psihijatriji.

Htio se ubiti; te hoće da se baci pod voz, te sa mosta, te da se objesi pa onda da se zakolje…

Odveli ga psihijatri jer je neodlučan.

Tea

Imam jedan fin savjet koji će svima biti od velike koristi. Lično sam isprobao i od tada mi je život lakši i ljepši za barem 38%. Neću dužiti jer ima slika…
Čaj, kao ljekovito sredstvo, često nam je mrsko spraviti a znamo koliko je to prijeki lijek. Zbog toga ujutro, kada se probudite, kesicu čaja vežete za vaš najjači zub i lagano je spustite niz grlo. Tokom dana, kad god pijete vodu ili bilo šta slično, kesica će ispuštati taman dovoljnu količinu sastojaka da vas drži zdravim. Preporučuje se konzumacija napitaka zagrijanih iznad 30 stepeni…

Confusion

Kad čovjek bolje razmisli, shvati da je opravdano što neka djevojka mora imati toliko pari obuće: Četiri godišnja doba, svako od njih ima velike temperaturne razlike; svaki pojedinačni dan ima svoj dnevni dio i noćni dio; u jednom danu može biti kiša, mraz, rosa, magla, sunce, vjetar, snijeg…
I sad, sve to traba biti u više boja, naravno, a spektar boja je tako velik. A gdje je tu zamjenska obuća, za neDajBože, gdje su marke i proizvođaći…
Brojajući sve ovo, gledam u svoja tri para obuće i smijem se.

Kroz blago odškrinuta vrata restoranske kuhinje, vidio sam, golog golcatog, jednorukog glavnog kuhara. To što je bio bez odjeće opravdao sam prevelikom vrućinom u kuhinji, ako je to dovoljan razlog. Pravo mi je bilo žao zbog njegovog nedostatka ruke i razmišljam kako život zna biti grozan. Pripremao je, koliko sam mogao da shvatim, nešto tipa pljeskavica i snalazio se tako što je jedinom rukom uzimao pljeskavicu i, uz pomoć svog grudnog koša, istu raspljeskao da bude tanja. Taj entuzijazam i želja da se uspije nešto, bez obzira na sve prepreke, rijetko se viđa.
Dok sam izlazio iz restorana, jedno pitanje mi se vrzmalo po glavi: Kako li puni paprike…

Nije valjda… grh…